Oh, zdrobi lažne dijamante.

Uronjena u mastilo oscilirajućih kapljica, pikantno okrećem zjenice u smjeru kazaljki na satu. Jedan primitivac. Plešemo po kiši. – Bojimo se prostora. Krećem se umjereno. Robot u meni. Kontrukcija na odstojanju. Spektakl mojih koraka utisnut u bizarnu kopiju ljudskih potreba. Režiser u meni, u vremenu tromom, sjećanju sporom – spušta špil na opustjeli parket svijeta….

Nastavi čitanje →

It was called; Perfect !

Ustaljena fraza da svako ljeto donosi jednu novu ljubav, u mojim  ušima nema prizvuka. Ono, što ovo užareno sunce može, sa prvim zrakama da donese jednoj čeznutljivoj prilici samo je svitanje uspomena jednog prošlog vremena. Zrak bez osjećaja. Beživotan, surov, prožet jednom nostalgijom. Uronim tako u to beščulno stanje, jedan bestjelesni ambijent potreba za tobom…

Nastavi čitanje →